Pasivna i aktivna zaštita od požara: Postizanje ravnoteže

U slučaju požara dobar dizajn građevine i njezino održavanje ključni su u omogućivanju sigurne evakuacije stanara, ali i kako bi se širenje požara svelo na minimalnu moguću mjeru te omogućilo siguran pristup interventnim timovima. Vrijeme je presudno: najbolja protupožarna rješenja uzimaju u obzir specifični dizajn svake građevine te način na koji je njezini stanari upotrebljavaju, kombinirajući aktivne i pasivne mjere, u holističkom pristupu.

Kontroliranje požara nakon što je dosegnuo svoju potpuno razvijenu fazu – točku u kojoj dolazi do istodobnog zapaljenja većine izravno izloženog gorivog materijala u zatvorenom prostoru, poznatiju kao „flashover“, pravi je izazov. U svakoj se zgradi mora nastojati nastanak „flashovera“ odgoditi što je dulje moguće kako bi se ljudima omogućilo sigurno napuštanje zgrade, a interventnim timovima djelovanje na siguran način.

To se može postići kombinirajući više mjera koje se nazivaju pasivnom i aktivnom zaštitom.

Aktivna zaštita u vidu protupožarnih alarma, prskalica, protupožarnih aparata i sustava zidnih hidranata može pomoći u ovladavanju požarom te zaštititi imovinu i živote. Da bi bili potpuno učinkoviti, takvi sustavi zahtijevaju automatizaciju kako bi se nakon utvrđivanja prisutnosti vatre i dima u objektu oglasio protupožarni alarm i o tome obavijestio sve prisutne u zgradi. Sustavi prskalica i protupožarnih aparata mogu pomoći u usporavanju širenja vatre do dolaska vatrogasnih timova. Sustavi za odvod dima kao što su krovne kupole ili prisilni odvod dima uz pomoć ventilatora i kanala za odvod dima mogu odgoditi pojavu „flashovera“ ili ga potpuno spriječiti. Sustavi za odvod dima također osiguravaju i prihvatljivu količinu dima kod evakuacije.

Pasivna zaštita je skupina sustava koji zgradu dijele na požarne odjeljke pomoću protupožarnih zidova, stropova i konstrukcijske zaštite, sprječavajući brzo širenje vatre i štiteći građevinsku konstrukciji što je dulje moguće kako bi stanari mogli sigurno napustiti zgradu.

I konačno, aktivni sustavi ne mogu raditi bez pasivnih protupožarnih materijala pa ta dva se pristupa moraju primijeniti zajedno – sustav za prskanje ne može zaustaviti požar u zgradi ako se srušio strop u koji je bio ugrađen.

Načela pasivne protupožarne zaštite

Podjela zgrade na požarne odjeljke zahtijeva zidove, stropove i konstrukcijske elemente koji imaju dokazane karakteristike otpornosti na požar. Važno je da ti pregradni elementi omogućuju tražene rezultate u stvarnim situacijama, ne samo u okviru jednostavnijih konfiguracija požarnog ispitivanja. Na primjer, kutovi, mjesta spojeva s drugim zidovima ili stropovima, spušteni ili viseći elementi, načini učvršćivanja i spojevi kritične su točke i trebaju se analizirati i ispitati u stvarnim uvjetima.

Sve rupe, spojevi, prolazi cijevi ili kabela moraju se zaštititi na odgovarajući način jer ti prodori mogu postati put širenja vatre i dima te na taj način potkopati načelo podjele na požarne odjeljke.

Praznine i otvori na velikim površinama, kao što su instalacijska okna na podovima, moraju biti potpuno i pravilno zabrtvljeni pomoću odgovarajućih proizvoda i sustava namijenjenih brtvljenju takvih otvora i rupa. U takve otvore spadaju svi spojevi ili praznine nastali zbog lošeg izvođenja građevinskih radova ili su predviđeni za projektirane konstrukcijske pomake.

Jedno od najvažnijih razmatranja u fazi dizajniranje je isto tako uključiti višestruke evakuacijske putove i u slučaju visokih zgrada barem dva odvojena stubišta. Stubišta moraju biti hermetički zatvorena, projektirana kao protupožarni odjeljci koji ne dopuštaju prodor dima. Na stubištima i općenito evakuacijskom putu ne smiju biti prisutni gorivi materijali te moraju biti izvedeni od koliko je to god moguće negorivih materijala.

Zakonodavstvo nekih država dopušta izgradnju visokih stambenih objekata sa samo jednim stubištem uz uvjet da je projektirano na odgovarajući način, a neke druge zemlje dopuštaju pristup zasnovan na izvedbi (tzv. protupožarno inženjerstvo), koji zahtjeva od projektanata da sami procijene broj potrebnih stubišta i vrijeme potrebno za evakuaciju.

Ključne su mjere pasivne protupožarne zaštite sigurnosne zone ili super učinkoviti požarni odjeljci – odnosno nenastanjeni katovi ili prostorije projektirane da zaustave širenje vatre na mnogo dulje vrijeme od uobičajenoga.

Iz perspektive evakuacije katovi utočišta imaju nekoliko prednosti: oni su mjesta na kojima se evakuirani mogu odmoriti; smanjuju mogućnost da se stubišta ili otvori za liftove ispune dimom; ta se mjesta mogu iskoristiti za zaštitu ljudi s invaliditetom i/ili ozlijeđenih koji se evakuiraju; mogu se iskoristiti kao zapovjedna mjesta za interventne timove koji pomažu u evakuaciji ljudi te mogu služiti kao baza za gašenje požara.

Svaki je pasivni zaštitni sustav dobar je onoliko koliko je dobar postupak njegove montaže. U Hrvatskoj su na snazi relevantni lokalni zakoni i propisi o protupožarnoj zaštiti:

• Zakon o zaštiti od požara, NN 92/2010
• Pravilnik o otpornosti na požar i drugim zahtjevima koje građevine moraju zadovoljiti u slučaju požara, NN 29/2013
• Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o otpornosti na požar i drugim zahtjevima koje građevine moraju zadovoljiti u slučaju požara, NN 87/2015.

Pronalaženje odgovarajuće ravnoteže

Visoka kvaliteta građenja, učinkovita kombinacija pasivne i aktivne zaštite, projektiranje evakuacijskog puta i kontinuirano upravljanje rizikom ključni su čimbenici. Svi oni pridonose sigurnosti stanara i interventnih timova, kao i zaštiti opreme zgrade za vrijeme požara.

Usko je s time povezana i specifikacija odgovarajućih materijala i sustava koji se moraju ispitati u stvarnim uvjetima zajedno sa stručnom montažom, inspekcijom i održavanjem kako bi i stanari i vlasnici zgrade mogli mirno spavati.